Ne pitaj.
Jer znaš da nedostaješ, ovdje.
A ja kriva sam, jer sam te voljela. O Bože, volim te i sad'.
Ne mogu ni pokušati objasniti - nećeš razumjeti. Zato nemoj da pitaš kako mi je.
Ionako znaš bolje od drugih.
A čekala sam, stajala sasvim mirno, prekriženih ruku sa pogledom ka nebu.
Čekala sam.
Čekala dugo.
Predugo...
Sve što sam mogla vidjeti, bili smo mi - bez nas.
Sve što sam mogla čuti, bila je tišina u kojoj je odzvanjalo tvoje "Zbogom."
A voljela bih ostati ona mjera, po kojoj znaš ko te voli više.
Ali svejedno je. I zaželim da si ovdje, ali tako je - kako je.
Nekada, jednostavno ne ide...
Govorim i ja; ja priznala sam jednom dječaku, jednom tuđem dječaku - da on je nešto golemo, najveće u meni.
Za sve suze nebrini,posle tebe su navika ;)
Nema komentara:
Objavi komentar